Fenomen Bruno Groening
Tragovima “Čudotvornog iscjelitelja”
Bruno Groening
Dr. phil. A. Kaul 1949.napisao je brošuru o događajima u Herfordu. Nekoliko isječaka:


				U svibnju i lipnju 1949. godine, Wilhelmplatz u Herfordu postao je pozornica nebrojenih iscjeljenja. Tu je na Groeninga čekalo i po 5000 ljudi iz zemlje i inozemstva.			.

Među onima koji su tražili iscjeljenje, a koji su u noći između 17. i 18. lipnja 1949. boravili u kući na Wilhelmsplatzu broj 7, nalazili su se i Englezi i Engleskinje, koji su čuli o djelovanju Brune Groeninga. Pojavio se i jedan njemački liječnik sa tri pacijenta. Bili su to jedan mladić s tuberkulozom pluća i kostiju, s ukočenom lijevom nogom, jedan dječak s uzetošću obje noge i mlada djevojka s nervoznim kroničnim glavoboljama.

Groening ne postavlja nikakvu dijagnozu. Mladiću oboljelom od tuberkuloze, rekao je da obrati pažnju na kosti lijeve noge. “Što sada osjećate?” – “Vrelu struju u cijelom tijelu”. “A sada?” -“Bockanje u lijevoj nozi.” “Sad podignite svoju lijevu nogu visoko kao ja!” Groening mu to pokazuje i diže svoju savijenu nogu do visine trbuha. Mladi čovjek oklijeva. “Možete to uraditi baš tako kao i ja!” Bez vidljivog napora, mladić podiže svoju bolesnu, do tada ukočenu nogu, u traženi položaj. Ne vjerujući, gleda u svoju nogu i u svog liječnika. - “Je li moguće da mogu pokretati svoju nogu?!” “Sasvim ćete ozdraviti, ali će to kod vas ići sporo. Pišite mi!” I, okrenuvši se liječniku, reče:“Obavještavajte me o toku”.


				Bruno Groening razgovara s tražiteljima pomoći			Bruno Gröning spricht mit Heilungssuchenden.


				Iscjeljen! Na još nesigurnim nogama, jedan sakati čovjek pravi svoje prve korake.

Dječak s obje sakate noge sjedi pored svoje majke, držeći dvije štake.“Ustani, mladiću!” Majka upada u riječ: “On ne može ustati, sakat je!” Groening okrenu glavu prema njoj. “Ne smijete to kazati!”gotovo grubo joj se obrati.”Držite bolest svog djeteta! Mladiću, ustani, možeš ti to!” Na mršavom licu djeteta pojavile su se crvene mrlje, usne mu drhte, suze teku iz očiju. Potreseni, brojni prisutni ljudi, gledaju kako se dječak diže iz naslonjača i stoji, sam, bez svojih štaka. “A sad, priđi k meni!” Nesigurnim koracima ide dječak ka Groeningu koji mu pruža ruku i dugo ga gleda u oči. Nježno miluje dječaka po glavi i šalje ga nazad, k majci. “Treba lagano nastaviti vježbati, ne pretjerivati, jer noge su još suviše slabe. Za povratak kući još koristiti štake, ali, uskoro ćeš ih moći odbaciti!” Sreća u djetetovim očima i majčina zahvalnost njemu su zahvala.

Mlada djevojka sa kroničnim glavoboljama iscjeljena je i prije nego joj se Groening obrati riječima. Ne, ona više nema bolove. “Želite li opet imati bolove? –“Ne, za ime Boga, ne!” čuje se iz djevojčinih usta.

A liječnik? Bez riječi je gledao što se događa. Pružio je ruku Groeningu: “Gospodine Groening, stojim vam na raspolaganju. Odajem vam puno priznanje!”


				Jedno od mnogih iscjeljenja, dokumentiranih u slici.			
				Jedno od mnogih iscjeljenja, dokumentiranih u slici.
Dr. Kurt Trampler napisao je 1949. godine knjigu o događanjima u Rosenheimskom Traberhofu. Nekoliko odlomaka:


				Groening s balkona govori tisućama tražitelja pomoći na Traberhofu kraj Rosenheima (Gornja Bavarska).

“U jednoj od prethodnih noći (5./6. rujan) jedan liječnik je doveo u kuću Karla Sch., uzbuđeno tvrdeći da se slijepcu iznenada vratio vid tu, ispred Traberhofa. Sch. je pokazao potvrdu Univerzitetske klinike u Münchenu iz godine 1949, koja je glasila: ”Kod pacijenta Karla Sch., rođenog 24.8.1914, postoji, na desnom oku izraženo treptanje, ožiljci na rožnici i urođena mrena.
Sposobnost vida 1/20. Nedostaje lijevo oko. Time je pacijent praktički slijep. Smanjena radna sposobnost iznosi125%. G. Sch.-u potreban je stalni pratilac. U potpisu, glavni liječnik, dr E. Walser.” Taj je slijepi čovjek boravio na mjestu na koje je Groening – tada, iz okoline Bremena - odašiljao svoje iscjeljujuće valove. Uz burne pokrete opisuje on sada, kako je najednom imao osjećaj da se u njegovim očima nešto mijenja i da je zatim ugledao konjsku glavu pod plavim neonskim svjetlom, svjetleću reklamu na krovu Traberhofa. Na kraju je cijela okolina iznikla iz tame, i on je mogao sve dobro vidjeti. Prvi liječnički pregled, koji je obavio dr. Zetti, potvrdio je njegove navode. Dan nakon toga, povezao sam Sch. autom u München. Na autoputu, on mi je opisivao vozila koja je mogao vidjeti, na udaljenosti od više stotina metara. Govorio mi je što je vidio lijevo i desno od autoputa – od obližnjeg crkvenog tornja, do udaljenih brda. Na moje pitanje, što je učinio da dobije iscjeljenje, rekao je da se molio i čekao.

Odigravaju se dirljive scene kada Groening može slijepcu povratiti vid. U nekoliko slučajeva u kojima se vid sasvim izravno ponovo vratio, sretnici su bili gotovo sasvim savladani nevjerojatnim preokretom njihove sudbine. Kako me Groening izvijestio, to su bili i pojedinci koji su rođeni slijepi i kojima se najprije morao objasniti prizor svijeta.”  


				Bruno Groening se brine o ljudima koji čekaju u gomili.
Anny barunica Ebner od Eschenbacha pamti različita zbivanja iz 1950/51, koja su se odigrala oko Brune Groeninga u Gräfelfingu u domu za strance, Weikersheim. Ovdje nekoliko isječaka:
“Jednom je u drugom redu sjedila jedna mlada žena žalosnog lica sa devetogodišnjom djevojčicom. Kad ju je Groening upitao “No, mamice, što osjećate?” odgovorila je: “Na žalost, ništa, gospodine Groening!”


				Bruno Groening na jednom svom predavanju.

“Da, mamice, ne gledajte stalno u prošlost! Strah od nje, još uvijek je u vama, morate ga se riješiti. To se desilo tijekom jednog bombardiranja. Našli ste se u nekoj kućici u vrtu. Bili ste zatrpani, bili ste u osmom mjesecu trudnoće. Kad su vas spasili, dijete je došlo na svijet, ali, bilo je slijepo. Je li tako bilo?”

Zapanjena, žena je odgovorila “Da, točno tako!”

Na to će Bruno Groening: “Dakle, sada više ne misliti na to strašno vrijeme, čvrsto vjerujte u Božju pomoć i molite ga! Djetešce ne trebate uvijek nositi sa sobom. Dovoljno je samo ako mama čvrsto vjeruje.”

Osam dana nakon toga žena je opet došla. S njenog je lica nestao zabrinuti izraz, bila je sva pomlađena. Kad ju je Groening tad upitao, odgovorila je:” Da, danas struji kroz mene toplina i osjećam se radosno i slobodno.” “No, mamice, ostanite u ovome, uskoro će doći vrijeme.”


Tjedan dana nakon toga žena je opet došla. Usred predavanja, Bruno Groening je prišao k njoj, stajao neko vrijeme, te rekao: “Mamice, u četvrtak u 17 sati i 20 minuta, uzmite svoje djetešce i odnesite ga u zamračeni prostor. Ono će progledati i pošto još nikad nije vidjelo boje i oblike stvari, bit će preplašeno, a od straha bi se moglo razboljeti. Navikavajte ga postepeno na sve što ga okružuje!”


				Bruno Groening razgovara s tražiteljima pomoći.

Pošto me taj slučaj naročito zainteresirao, raspitao sam se i nešto kasnije, saznao da se sve odigralo točno onako, kako je Bruno Groening rekao. Nakon nekoliko godina, osobno sam, još jednom, pitao Brunu Groeninga o tom djetetu i saznao da ono vidi normalno, kao da nikad nije ni bilo slijepo.

Jednom su u invalidskim kolicima doveli jednu mladu ženu sniježno bijelog lica. Za vrijeme predavanja, izgubila je svijest i izgledalo je kao da je mrtva. Bruno Groening je samo bacio jedan kratak pogled na nju i umirivao prisutne ljude, koji su se zabrinuli, naročito muškarca koji je sjedio pored nje. Nakon točno pola sata, ona se probudila i protegla. Obrazi su joj bili rumeni. Ustala je iz kolica i pošla prema Groeningu, još pomalo nesigurno, ali sa sjajem i iznenađenjem u očima. “Lijepo je, draga moja gospođo, kada čovjek može opet stajati na svojim vlastitim nogama i kada, uz to, srce opet kuca normalnim tempom. Ali, ne pokušavajte odmah nadoknaditi izgubljene godine. Uvodite tijelo lagano u njegove dužnosti!” Kad se žena htjela zahvaliti, Groening je rekao:

“Zahvalite Bogu! Ja sam samo njegov mali pomoćnik. Sad dokažite da ste istinito Božje dijete!”



				Bračni par se zahvaljuje nakon dobivenog iscjeljenja.

Čovjek koji ju je dovezao u kolicima, ustao je i rekao potresenim glasom: “Gospodine Groening, ja sam njen suprug i liječnik sam. Za mene, moja je supruga bila neizlječiv slučaj, iako sam sve pokušao. A ona je imala samo jednu želju, da dođe k vama. Bio sam uvjeren da će umrijeti još na putu ovamo, jer je njeno srce bilo tako bolesno, da je svaki pokret bio opasan po životu. Potresen sam ovim čudom i jedva mogu vjerovati!”

Plačući od sreće izbacio je napolje prazna kolica. On i njegova žena sjeli su na stolice i skupa slušali dvosatno predavanje. Često je sa strane upitno gledao svoju ženu, kao da se prvo mora naviknuti na prizor njenog zdravog, sretnog izgleda.

U pozadini su često sjedili gluhi. Njima je Groening sasvim tiho postavio pitanje: “Kad govorim ovako glasno, možete li me čuti?” Odgovor: “Da, razumijem svaku riječ, kad govorite tako glasno i u glavi mi zuji i bruji”. Svi su se nasmijali, jer su tek tad shvatili kako tiho je Groening postavio to pitanje.”